1Anđeo navješćuje pad Babilona – Bludnice
Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. 2On povika iza glasa: »Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduhâ, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih 3jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.«
4Narod Božji mora bježati
Začujem i drugi glas s neba: »Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! 5Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih.
6Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko! 7Koliko se razmetala sjajem i raskoši, toliko joj zadajte muka i jada! Jer u srcu je svome govorila: ‘Na prijestolju sjedim kao kraljica i nikad neću obudovjeti, jad me nikada zadesiti neće!’ 8Stoga u isti će je dan zla zadesiti: smrt i jad i glad te će sva u ognju biti spaljena. Jer silan je Gospod, Bog, Sudac njezin!«
9Tužaljke nad Babilonom – Bludnicom
I plakat će i naricati za njom kraljevi zemlje što su s njome bludničili i raskošno živjeli kad gledali budu dim požara njezina. 10Prestrašeni mukama njezinim, izadaleka će stajati i naricati: »Jao, jao, grade veliki, Babilone, grade silni! Kako li te u tren oka stiže osuda!«
11I trgovci zemaljski plaču nad njom i tuguju jer im trga nitko više ne kupuje: 12ni zlata, ni srebra, ni dragoga kamenja, ni biserja, ni tanana lana, ni grimiza, ni svile, ni skrleta: nit ikakva mirisava drveta, nit ikakva predmeta od slonove kosti, nit ikakva predmeta od skupocjena drveta, nit od mjedi, nit od željeza, nit od mramora; 13ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni bijeloga brašna, ni pšenice; ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni roblja nit ikoje žive duše.
14»Voće za kojim ti duša žudjela pobježe od tebe, sav raskoš i sjaj propade ti – ne, nema ga više!«
15Trgovci što svim tim trgovahu, što ih ona obogati, izdaleka će stajati, prestrašeni mukama njezinim, plakat će i tugovati: 16»Jao, jao, grade veliki, odjeveni nekoć u lan tanan i grimiz i skrlet, nakićeni zlatom i dragim kamenjem i biserjem! 17U tren oka opustje toliko bogatstvo!«
I svi kormilari i putnici, svi mornari i moreplovci izdaleka stoje 18i, gledajući dim njezina požara, zapomažu: »Koji li je grad sličan gradu ovom velikom?« 19I posuše glavu pepelom te plačući i tugujući viknuše: »Jao, jao, grada li velikoga! Dragocjenostima se njegovim obogatiše svi posjednici morskih brodova, a evo – u tren oka opustje!«
20Vesèli se nad njom, nebo i svi sveti i apostoli i proroci, jer Bog osudivši nju, vama pravo dosudi!
21I jedan snažan anđeo uze kamen, velik poput mlinskoga kamena, i baci ga u more govoreći: »Tako će silovito biti strovaljen Babilon, grad veliki, i nikada ga više biti neće!«
22»Glas citraša i pjevača
i svirača i trubljača
u tebi se više neće čuti!
Obrtnik vješt kojem god umijeću
u tebi se više neće naći!
Klopot žrvnja
u tebi se više neće čuti!
23Svjetlost svjetiljke
u tebi više neće sjati!
Glas zaručnika i zaručnice
u tebi se više neće čuti!
Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje
i čaranja tvoja zavedoše sve narode;
24i u tebi se našla krv proroka i svetaca
i svih zaklanih na zemlji.«
