|
102
PSALAM 102 (101)
Molitva u nesreći
1Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tuguizlijeva pred Jahvom.
2Jahve, usliši molitvu moju,
i vapaj moj k tebi da dođe!
3Nemoj sakrivati lice od mene
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje:
kad te prizovem, brzo me usliši!
4Jer moji dani nestaju poput dima,
a moje kosti gore kao oganj.
5Srce mi se suši kao pokošena trava
i kruh svoj zaboravljam jesti.
6Od snažnih jecaja mojih
kosti mi uz kožu prionuše.
7Sličan sam čaplji u pustinji,
postah k’o ćuk na pustoj razvalini.
8Ne nalazim sna i uzdišem
k’o samotan vrabac na krovu.
9Svagda me grde dušmani moji;
mnome se proklinju što bjesne na me.
10Pepeo jedem poput kruha,
a piće svoje miješam sa suzama
11zbog tvoje ljutine i gnjeva,
jer si me digao i bacio.
12Moji su dani k’o oduljena sjena,
a ja se, gle, sušim poput trave.
13A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka
i tvoje ime kroza sva koljena.
14Ustani, smiluj se Sionu:
vrijeme je da mu se smiluješ
– sada je čas!
15Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo,
žale ruševine njegove.
16Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega
i svi kraljevi zemlje slave tvoje
17kad Jahve opet sazda Sion,
kad se pokaže u slavi svojoj,
18kad se osvrne na prošnju ubogih
i ne prezre molitve njihove.
19Nek’ se zapiše ovo za budući naraštaj,
puk što nastane neka hvali Jahvu.
20Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta,
s nebesa na zemlju gleda
21da čuje jauke sužnjeva,
da izbavi smrti predane,
22da se na Sionu navijesti ime Jahvino
i njegova hvala u Jeruzalemu
23kad se narodi skupe
i kraljevstva da služe Jahvi.
24Putem je istrošio sile moje,
skratio mi dane.
25Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih!
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
26U početku utemelji zemlju,
i nebo je djelo ruku tvojih.
27Propast će, ti ćeš ostati,
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine i nestaju:
28ti si uvijek isti
– godinama tvojim nema kraja.
29Djeca će tvojih slugu živjeti u miru
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
